Život u centralnoj Aziji
Gastić u Kazakhstanu
Blog
nedjelja, veljača 10, 2013
S obzirom da sam dobio kritiku da ništa ne pišem...slažem se...pravilno...evo malo obavijesti.

Kako je u međuvremenu blogspot platforma postala dostupna u Kazakhstanu, vratio sam se na stari blog, tako da me i dalje možete čitati na 

http://voyagerhr.blogspot.com/

Malo redizajna za one koji nisu dugo bili, a s obzirom da se kazakhsnka avantura uskoro zavšrava, logičan je povratak na ono gdje je sve i počelo.

Hvala na praćenju...blog će ostati aktivan za čitanje, nadam se da ga ekipa s blogera neće izbrisati.

voyagerhr @ 02:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2012
 



Čajana na Rudaki aveniji

 Kad te ulovi depra, moraš nešto napraviti. Još kad te ulovi u trenutku dok AirAstana ima neku akciju za međunarodne letove, onda je to opasno jer se nađeš u situaciji da kupuješ avio karte za destinacije i za datume, a da pritome nemaš pojma jel to izvedivo. I tako ja završim u Dušanbeu, glavom gradu Tadžikistana za neke vrlo male novce, jer let se nije mogao promjeniti, šef me pustio i dugi vikend, ne tako daleko od Almate, ali opet dovoljno blizu, za manje od dva sata sletim u najmanje razvijenu centralno azijsku zemlju i pitam se: što ja tu radim??



Predsjednik u žitu

 



Repertoar iz kazališta

Vizu sam bez problema riješio u Almaty, bez gužve, jer baš se turisti i ne lome doći do ove zemlje. Iako je ona najpoznatija po svojim ljepotama Pamira, lanaca s vrhovima preko 7000 metara, ja nemam vremena za tako ozbiljan pothvat, pa samo posjećujem stolicu (zanimljivo da je ovo i ruska riječ za glavni grad). Let preko snijegom prekrivenih planina je impresivan, i iako je u Almaty hladno, Dushanbe je uvijek topliji, barem za 10 stupnjeva, sredina je listopada i grad me dočeka na temperaturi od 25 sunčanih celzija. Dobra odluka.



Ovo je Rudaki, faca!

 

U gradu su dva vrlo skupa hotela po 200 dolara, ostalo je ispod prosjeka, a meni se baš ne troši takav novac za produženi vikend, pa sam preko svojih poznanika iz Almate došao do maila hotela Merkuri koji su mi rezervirali sobu za 80 dolara. Naravno da taksist nema pojma gdje se to nalazi, jer i nije taksist nego slučajni lik koji me na aerodromu pokušava nagovoriti na vožnju, vrlo povoljnu, još me pita jesam li lokalac?!?!?? Zašto me to pita? Vjerojatno zato jer je moj ruski bolji od njegovog, ovo je ipak zemlja perzijskih korijena i svi Slaveni za njih su Rusi, a ima nešto ostataka od prošlog vremena, i eto logičnog zaključka. Po putu me pita gdje radim i naravno, mogu li ga zaposliti u Almaty, jer težak je život u ovoj zemlji.

 



Drveni Buda koji leži



Statua nečemu

Grad je vrlo bezličan, postsovjetski, dok ne dođeš u centar i tamo se mješaju dva stila, neki stari, pomalo ofucani francuski stil na dominatnoj ulici grada, Rudaki i postmoderni, palače od države, koje liče na one u Turkmenistanu ali nisu ni blizu, jer ovdje baš nešto i nema nafte. Skoro da nema ničega. Svi stranci ovdje nisu zbog biznisa (osim ako nisu u pitanju narkotici....Afganistan je u komšiluku), nego su zaposlenici raznih međunarodnih organizacija, i moja sreća je da upoznajem nekoliko njih i tako prvu večer jedem filipinsku hranu s Poljakinjom, Ekvadorkom i Španjolcem.  Najluđe je što djevojka iz Poljske priča skoro pa savršeni srpski jezik jer je radila na Balkanu...iznenađenjima nikad kraja. Saznajem da su ljudska prava ovdje na vrlo niskoj razini, pogotovo prava žena, i da se dosta ponašaju plemenski. To se i vidi na ulicama...gotovo svi muškarci su obučeni u odjela, tamna s bijelim košuljama, dok su sve žene u haljinama do poda, vrlo šarenima i kičastima. Nitko nije u trapericama.



Balkoni

 



Detalj s tržnice

Dosta sam se šetao po gradu i dosta sam spavao u hotelu koji je ustvari velika ogromna obiteljska kuća pretvorena u vrlo simpatičan hotel, vrlo mirno i spokojno, valjda sam se zato i odmorio od Almatinske gungule i velikih auta. Ljudi su vrlo tamni, kako boja kose, tako i put, vrlo malo svijetlih ljudi. Nije ko u Iranu da ćete zaustavljati i pitati odakle si, rezervirani su jer dosta stranaca ovdje pripada i vojnom okruženju, a to je uvijek dobar znak da se držiš podalje. Grad sam po sebi nema puno za ponuditi, otišao do jednog muzeja vidjeti najvećeg ležećeg Budu koji je pronađen na području centralne Azije, iako danas Budista uopće više i nema, otišao do tržnice koja je naravno najživlji dio grada, toliko šarena i toliko zdrava...grožđe je bilo presavršeno...ljudi znatiželjnih pogleda...otišao do Adidas dućana u kojem je roba iz neke davne sezone, ali ipak na sniženju, popio predivnu Segfredo kavu i kolač s malinama i kafiću na glavnoj ulici, otišao u glavni i zastarjeli shopping centar iz bivšeg SSSRa, i stvarno, vrijeme ko da je stalo, od ponude do uređenja. Dobro je vratiti se u prošlost.



Navali narode

 



Bez komentara

Navečer otišao sa svojim međunarodnim novostečenim prijateljima u Ukrajinski restoran i baš smo se fno najeli. s nama i neki lokalni klinci koji pričaju nevjerojatno dobar engleski jer se druže sa strancima. Noću idemo pješice, nije nešto opasno, barem se meni tako čini, ali je vrlo pusto. Ipak šetnja Rudaki avenijom je uvijek doživljaj, cijela je pokrivena krošnjama vrlo visokog drveća i preko dana je upravo gušt biti ispod, u hladovini. Taksisti nas love, a mi biramo 10 puta jeftiniji prijevoz, nešto tipa Cammeo, fiksna ruta taksija, pa ako ti paše...izvoli. Dosta je i policije na ulici koja uglavnom zaustavlja vozače, strance ne diraju, barem se tako čini. Također dobijem informaciju da je trenutno u planinama vrlo opasno i praktički zatvoreno, ubili nekog lokalnog gazdu...srećom pa se nisam tamo uputio. Uglavnom, dugi vikend u Dushanbeu je bilo vrlo opušten i ugodan, bez velikih očekivanja i bez velikih dobitaka.

 

 



Hotel Merkury Dushanbe



 

Detalj iz šopinga



Pogled iz aviona



Stvarne nastambine Dušanbea

voyagerhr @ 06:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 17, 2012
Uh Tbilisi. Uh. I još jedanput. Ljepota, krasota, divota, milina. Baš blesavo zvučim, znam, ali znaš onaj osjećaj kad dođeš u neki grad i baš se dobro osjećaš i sve si misliš, prevara, nešto nije u redu, ali čak i tada znaš da taj dobar osjećaj ostaje jer sve je dobro i sve je za 5! Kako ga opisati?

Sarajevo sreće Beograd sreće Zagreb sreće Skopje...valjda...neznam, tako je sve poznato a opet jedinstveno kao spoj staroga tradicionaloga i novoga modernoga.

 

Crkive Tbilisija
Sreća moja pa spavam kod domaćina u centru grada s pogledom na rijeku koja grad razdvaja na dva dijela stara majka svako jutro pravi hačapuri (ajme ajme ajme), čak su im i kobasice fine u odnosu na kazačke, tu je i turska kava, skoro pa kod kuće. U tako malo vremena sam proživio toliko senzacija da ne znam što bi prije?!

 

Spomenik instrumentu
Izložba lokalnog umjetnika (koji je naravno kućni prijatelj mog domaćina) i na kojoj pričam s nekim srpskim režiserom koji je studirao u Moskvi s autorom izložbe. Folklorna izvedba lokalnog ansambla u prostoru koji je više kafić nego mjesto za performance. Čaša vina u kafiću koji je ustvari presuper urbana cool konoba i naravno da se puši, i naravno da netko spontano zapjeva. Šetnja centralnom Rustaveli avenijom, koja je predivna, vrlo pariškog ugodjaja i gdje slučajno uđemo u neko dvorište i tamo je predivan kafić koji je istovremeno i knjižara i .... red je sjesti i odahnuti. 

 

Neobično piće of vanilije
Onda čuveni hinkali u loklanoj skoro pa menzi s ekipicom mog domaćina, vrlo skuliran narod, vrlo prijazan. Nova čaša vina u centralnoj ulici za izlaske, kafić do kafića ili restorana, a mi u najljepšem jer eto znamo gazdu, pa usput dobijem i na poklon bocu vina domaćeg koje i nije u prodaji, samo se toči ovdje, tu negdje se pomete i bivši premijer sa svojom ekipicom na večeri. Onda vožnja do tvrđave na najludjoj uzbrdici koju sam vidio da auto može savladati, koma, pogotovo kad ti netko dođe u susret a usko...pogled je naravno očaravajući na drugu stranu grada. Luda arhitektonska riješenja po cijelom gradu, bilo stara bilo nova. Malo šopinga suvenira, kojih je obilje, stvarno kao da se pripremaju u turističku ofenzivu, neće nikome biti lako kad se to još malo pokrene. 

 

 

 

 

 

Hačapuri po Adžarski
 

Nacionalno kazalište
 

Rustaveli avenija noću
 

Detalj iz kafića
 

Detalj poslije kafića
 

Slatko i jako fino
 

Hinkali i šašlik
Tbilisi je zakon!

voyagerhr @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 11, 2012
 



Telavi i Kavkaz

Idemo dalje. Cijeli tempo kojim obilazim ovu zanimljivu zemlju jer prilično nevjerojatan i eto nas već u Kahetiji, vinskoj regiji ove zemlje i iskreno...vino je čudo jedno, stvarno, pitko i fino klizi niz grlo, praktički sve vrste koje sam probao. Cijela ta regija je u smjeru Azerbejdžana, vozimo se udaljenim cestama, kroz jesenji kolorit. Odista, boje su tu, poput naših, šaroliko, toplo i vedro. Putem srećemo puno raznih domaćih životinja uz cestu, nešto poput kombinacije Zagorja, Požeške kotline i unutarnje Istre, osim jednog velikog ALI. U pozadini svih tih brežuljaka se krije masivni ogromni Kavkaz, s snježnom kapom na vrhuncima preko 5000 metara. Dah zastaje.

 

Stižemo u Telavi, maleni gradić ,centar regije, središte je tako lijepo sređeno s restauriranim zgradama da mi je čak malo i žao što se u našoj domovini tako ne ulaže u regionalne centre. Tu se penjemo na krov jedne kuće (što ti je prednost razgledavanje zemlje s lokalcima) i otuda nam puca pogled na dolinu, vinograde, planine, ležimo malo na krovu, lovimo zrake sunca i upijamo čistoću zraka.



Dvorac u Kahetiji

 

Idemo već dalje, opet manastir iz ne znakam kojeg stoljeća, na jedan iz njih se penjemo po najvećoj uzbrdici koju sam vidio u životu i po kojoj autobus može voziti, ali se ne može zaustaviti. Mi odlučimo pješice i odista, umiremo na pola puta i još par puta...neplanirano mokri od znoja, sušimo se ne povjetarcu i napokon nakon par kilometara uzbrdice, eto nas kraj objekta iz 4.stoljeća...pa ti sad reci?!?

 

Zanimljivo je da u svakom takom objektu imaju spremišta za vina iz neznam kojeg stoljeća, rano se tu počelo. Palimo svijeće u praktički svakom manastiru, uvijek ima za koga zapaliti, usput nalazimo na svadbene povorke, jer je vikend, tu pak ništa tradicionalno ne vidim, vrlo evropski. Na vrhu brda sretnemo neku malu ekskurziju i medju njima jedan klinac kojeg smo nedavno vidjeli na ruskom filmu o Gruziji. Dakle, znam vrlo malo Gruzijaca, a i to što znam, srećem po putu.



Aerodrom i Vino

 

Manastir iz 4.stoljeća



 

Ono što me fascinira je da svaki puta kada stanemo i pitamo za direkciju, ljudi se naprosto natječu tko će nam odgovoriti i pomoći, i uvijek je tako, vrlo prijazan i uslužan narod, na prvi pogled. Konačno napuštamo prirodu i krećemo prema glavnom gradu Tbilisiju.

voyagerhr @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 5, 2012
Vratio nam se dostup blogspotu u Kazakhstanu, pa nakon dugo vremena eto i posta, ni manje ni više nego iz Gruzije. Kad imaš direktni let od svega 3 i pol sata do glavnog grada Gruzije, zašto ne posvetiti vikend (za početak) izlet u ovu neobičnu zemlju?! To sam i napravio, uz pomoč kolege koji me je ugostio kod svoje obitelji i pokazao u vrlo malo vremena, puno toga što se može vidjeti i osjetiti u Gruziji i Tbilisiju.

 



Rodna kuća Staljina

Dolazak ranom zorom na aerodrom koji je toliko jednostavan i ugodan, da bi ekipa iz Zagreba trebala pogledati kako se investira u infrastrukturu. Moj kolega je već na parkingu i krećemo, bez puno milosti u dvodnevno osvajanje Gruzije (naravno da je to pjesnički rečeno, ali što sad...), prva destinacija je Gori, rodni grad Staljina, jednog od rijetkih Gruzina kojeg pozna cijeli svijet, nažalost ne po dobromu. Gradić je svega 50tak kilometara udaljen od glavnog grada i autoput nas vodi vrlo brzo do prvog cilja. Po putu vidim naselja u kojem su sve kuće jednake i naravno jednako loše jer su izgrađene za izbjeglice sa sjevera zemlje koji su ste tu doselili nakon što su Rusi samovoljno odlučili pomoći Abhaziji i Južnoj Osetiji da postanu samostalne...nije im baš puno pomoglo jer su dotične zemlje praktički nepriznate u svijetu, no malo koga je to briga osim samih Gruzijaca koji su na vlastitoj koži osjetili kako je to kad se veliki igraju s malima.



Svetitskhoveli katedrala

Kako kolega nikad nije bio u posjeti muzeju i rodnoj kući Staljina, bilo je zanimljivo pitati na ulici za smjer, jer je mislio da nitko (pogotovo mladji) naće znati gdje se to nalazi. Naravno, u krivu smo, svi znaju gdje je to, jer se nalazi u centru grada i ta mala drvena kućica oko koje su Sovjeti izgradili memorijal je rodila tako 'velikog' čovjeka, nešto poput Kumrovca, doduše ne baš na toj razini.



Mtskheta (მცხეთა)

Nema se tu baš puno vidjeti, ali je dio jedne čudne historije i sam muzejski dućan je vrlo neobičan jer se mogu kupiti statue poput onih koje su nekad krasile trgove i ulice Sovjetskog saveza. Suveniri sa slikama Staljina, Churchila i Roosvelta vape za pozornosti i lokalnom valutom koja se zove Lari.

Gruzija je prepuna manastira i starina, sve odreda pod zaštitom Unesco-a, pa se tako uputimo vrlo brzo i bivši glavni grad Mtskheta, koji je upravo rođen za turizam sa svojim šarmantnim ulicama i najstarijom katedralom u zemlji iz 11.stoljeća, subota je i puno je svadbi jer je ovo sveto mjesto, a narod je iznimno religiozan pa nije čudo da svi žele biti posvećeni upravo na ovom mjestu. Izand grada je manastir iz 6.stolječa i pogled na rijeku i gradić u dolini je upravo nevjerojatan, ktome jesen i boje koje se razlijevaju po dolini je nešto što upotpunjuje ovu sliku.

Uzimamo vodiča za 5 Eura u saznajem da su pokopani kraljevi i raznorazni važni ljudi, te da je ovo mjesto bilo napadano kroz povijest preko nekoliko desetaka puta, no eto, stoji tu i dan danas, baš kao  i sama Gruzija. Neobičan je to narod, imaju svoje pismo i svoj jezik, ima ih svega nekoliko milijuna i nitko ih ne razumije, no čini se da njima to i nije potrebno, ponos da su sačuvali svoju tradiciju je nevjerojatan.



Kameni grad

Po putu se vozimo dalje i posjeti gradu koji su iskopali u stijenama, put nas vodi kroz sela vrlo živahnih imena poput Kurvaleti i Kitaani. Usput je tu i neka ekskurzija, pa mi kolega pokazuje razliku u fizionomiji Armenaca, Azera i Gruzijaca...tri susjeda...a meni svi izgledaju jednako.

Cijeli grad je iskopan u stijenama i očito skriva dugu prošlost i zanimljivu prošlost, no govoriti o tome je puno teže nego gledati i šetati po tim iskopinama.

voyagerhr @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 12, 2012
StellenboschSkoro pa mediteranska klima, dva oceana vrlo blizu, brežuljci prekriveni vinskom lozom, gomila vinarija koje se natječu privući nove/stare posjetitelje, atmosfera kao da si u južnoj Francuskoj a svi pričaju engleski...e to je Stellenbosch, jedna od najpoznatijih vinskih regija na svijetu, smještena nedaleko od Capetowna. Jednostavno je nevjerojatno kako se klima ovdje dobro pobrinula za uzgoj vinove loze, uz to se može lijepo namirisati ružmarin, drvo masline i narandže...opojno je na svim razinama, čak se u jednom momentu ne osjećaš kao da si u južnoj Africi jer ovdje zaista dominiraju bijelci sa svojim lijepim i velikim kućama, imanjima od kojih zastaje dah, malim slatkim restorančićima, buticima i galerijama, prilično je sve podređeno vinskom turizmu i trošenju novaca.

Naravno, napoznatiji sport ovdje je kušanje vina, koje u pravilu kreće od jutra...dođeš u prvu velebnu vinariju i kreće prezentacija, otprilike 4 do 6 različitih vina, ako kupiš nešto od toga, onda je kušanje besplatno. Nakon par vinarija si već malo pijan ali se osjećaš vrlo ugodno i opijeno svim tim mirisima. Sam gradić je sređen do boli, butik hoteli, prilično skupi, ali se trude nevjerojatno ugoditi svojim gostima. Restorani s potpisom, izbor jela prilično izazovan uz vrhunsku ponudu vina. Možda da hrvatski vinari od malo na jug vidjeti kako se to radi?!

voyagerhr @ 12:52 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 17, 2012
CapetownRazmišljao sam kako do Capetowna....vlakom kažu da je super, prekrasna zemlja, ali 24 sata je malo puno, a ne želi mi se trošiti dragocjeno vrijeme, pa odlučim nekim lokalnim lowcosterom odletjeti na jug zemlje, kompanija se zove Mango...u hotelu mi probali prodati preskupi taksi, ali sam iskamčio besplatni transfer do vlaka koji ide direktno na aerodrom i koji je očito namjenjen bijeloj populaciji. Aerodrom moderan, let ugodan, vrijeme kraj ljeta...i eto me slijećem s pogledom na Table planinu...na aerodromu me čeka prijatelj iz prvih kazahstanskih dana (a sada živi u Africi), uzimamo auto na rentanje...i krećemo u novi dio južnoafričke priče.

Ulazak u grad po autocesti, praktički do samoga centra je impresivan, brda iznad grada, ocean odmah do, neboderi klasični zapadni i hotel u samom centru za super cijenu, naravno unaprijed rezerviran preko interneta. Zadovoljan sam lokacijom, praktički nam je sve na dohvat noge, ali najbolja je fora bazen na otvorenom koji se nalazi na trećem katu hotela, kupaš se i gledaš u druge zgrade, odozdo se čuju zvuci ulice i prometa, sunce na visini.

Ovo je grad u kojem bi lako bilo živjeti, ako postoji takav u cijeloj Africi, istina prosjaci koji žicaju za cugu su malo dosadni, ali sve ostalo je wow...klima, standard, infrastruktura, zabava, šoping, priroda i HRANA! Dakle, kakvih restorana ovdje ima, upravo je čudo, i svaki, baš svaki pokušava dati neko jelo s potpisom da se razlikuje od susjeda. Naravno, morska hrana je toliko dominantna i ukusna i maštovita, da se zaista pitam zašto se netko od jadranskih ugostitelja ne uputi na jug Afrike i shvati da postoji život i poslije lignji punjeni nečim...što god stavili u njih. Neobične kombinacija ovdje očito imaju prodju, ne sumnjam da bi i naši turisti znali to cijeniti. Vina su druga priča, no o tome ću pisati u članku o Stellenboschu, vinskoj regiji nedaleko od Capetowna.

Jedna od najboljih fora je činjenica da se u roku od pola sata možete okupati u vrlo hladnom Atlantskom oceanu, hladan od voda koje dolaze s Antartike, i potom se prebaciti na topli i ugodni Indijski ocean. Plaže skoro pa čarobne sa ogromnim stijenama, ne baš oštrima poput naših. Naravno, iznad grada dominira Table planina koja odista fascinira svojom formacijom, a još više činjenicom da se u roku od pola sata nad nju nadviju takvi oblaci, da ju uopće ne vidiš.

Noćni život je vrlo živ, vidi se multikultura po zvucima koji dopiru iz brojnih klubova, narod prilično ležeran i opušten, pa ko ne bi bio kad si na samom jugu kontinenta. Konačno se počinjem i opuštati i prepuštati godišnjem odmoru, bilo na plaži, bilo u restoranu, bilo u šetnji gradom...hm...da...ovdje se čovjek može i prošetati, čak i noću, ali dobro, to je očito moguće u centru grada. Odmah preko puta hotela je neki klub u kojem je uglavnom crna populacija, zvuci i vibra je super, ali prolazim pokraj i osjećam poglede nepoželjnosti i mislim kako je to nepravedno, ali nisam tu da riješim probleme stvarane desetljećima...žalosnog pogleda uputim se u klub gdje dominiraju bijelci i baš mi se čini nekako dosadnjikavo. Što zbog standarda, što zbog ugađanja samome sebi, ne čini mi se baš jeftino mjesto za život, ali sve u svemu standard zapadne europe, čak malo više podsjeća na američki stil života.

voyagerhr @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 9, 2012

SowetoCesta od Krugera do Jo'burga je vrlo ugodna, kvalitetna s puno pejzažnih izazova. Jedan od njih je i kanjon na kojem se zaustavljamo opaliti par fotosa, použivati na brdu s kojeg puca pogled u dolinu i riječicu i gibamo dalje. Minibus je pun i treba nas sve redom ostaviti po gradu, nas 8 i 6 hotela, koje sam ja sreće, moj hotel je zadnji na putu ili spisku. Prvi dojam grada, još iz vozila je ... žica i ograda...sve je ograđeno s reklamom kakve sekjuriti firme. Jel zbog lopovluka ili nečeg drugog, pojma nemam, ali mi jedna starija bijelkinja govori kako je život ovdje dosta skup za bijelce jer svaki mora imati svoj auto, jer se gradskim transportom voze samo crnci i nije nimalo ugodno, te za zaštitu moraš izdvajati dodatne novce, dok djecu možeš poslati samo u privatnu školu.

Hm, godine aparthejda su učinile svoje, bijelci su htjeli odvojenost i sad ih to košta, nakon x godina od kraja tog mučnog i robovlasničkog sustava. Po ulici se ne šeta, po parkovima se ne luta, po crnačkim kvartovima se ne razgledava, uglavnom ništa se ne radi ako si bijelac i može ti izazvati kakvu nelagodu. Čak i sami centar grada je dovoljno opasan, pa su se bjelci sakrili u par svojih kvartova s ogradama i žicama i luksuzom zlatnog kaveza. Nekako mi je žao biti tu, a ne osjetiti barem malo tog čudnog iskustva šetnje po downtownu Jo'burga. Pitam vozača jel bi me htio odvesti tamo i biti mi vodič na kratko, čudno me gleda, ali kaže da nema problema, plati i vozim. Dogovorito!

Večer pada, ja se vozim u zaključanom autu, svaki puta kad stanemo na semaforu prilaze nam crni ljudi s željom da nam prodaju neki kineski jeftilen, ali mi se ne obaziremo. Stižemo u centar i stvarno, nema bijelih ljudi, čak mi je i malo bed izaći iz auta, no znatiželja je ipak snažnija i odvažim se napraviti krug. Poneki čudan pogled, poneki mračni pogled...pita me vozač želim li vidjeti kako izgleda unutrašnjost zgrada i stanova u kojima žive lokalci...wow...naravno...i ulazimo u prvu zgradu, koja izgleda kao veliki studentski dom, na ulazu stoji osiguranje, dajem svoju putovnicu, pretres oružja i ostalih metala, vrlo je bučno, muzika dere iz skoro svake sobe, sanitarni čvorovi zajednički, sve u svemu, zamislite studentski dom na početku Ilice....a vi crni, a svi oko vas bijeli...nije baš svakodnevni prizor. Idemo dalje, malo sam gladan i pitam gdje bi mogao jesti nešto s nogu, vidim na uglu nešto kao dućan i fast food, odemo do tamo i ugledam prve bijele ljude koji rade tamo...hm...obično je obrnutno, crnci rade u uslužnoj djelatnosti, a bijelci troše pare, no ovdje je obrnuto, s druge strane vidim da lica ovih muškaraca nisu nimalo anglosaksonska već više balkanska....prilazim i pitam odakle su...Albanija, brate! Smijeh...još si i pomislim, pa tko bi se drugi usudio razvijati biznis u ovoj četvrti...malo popričamo, pitam ih kako je, oni odgovaraju da nije lako uopće i da ima hrpa imigranata iz Europe, pogotovo iz Grčke i to se njima baš i ne sviđa, biznis rade napola na crno, a kako i drugačije...pojedem neki burger, popijem kolu, otpušim jednu i mislim si dosta je...vraćam se u Sandton, bijelo predgradje gdje se nalazi moj hotel, jer ujutro se spremam u Soweto.

Još dok sam bio mali i gledao na televiziji izvještaje o neredima u Južnoj Africi, uvijek me fascinirao taj naziv SOWETO. Skraćenica od South West Township, ovo crnačko naselje nadomak Jo'burga je godinama bilo simbol otpora bijelom režimu, danas je to grad od kojih 4 milijuna ljudi, većinom crnih. Uglavnom straćare bez normalnih uvjeta za život, no tu je i kuća Nelsona Mandele i Desmonda Tutua, tu je poznata crkva u kojoj se organizirao otpor i gdje je bilo i pucnjave. Sve ja to gledam iz bijelog mercedesa kojeg vozi crni vozač, sretan da ima bilokakav posao. Priča mi kako je ekonomska situacija u susjednim državama užasna i da ima hrpa ilegalnih imigranata koji rade skoro pa besplatno i da je problem skoro pa nerješiv jer vlada ne poduzima nikakve korake da to riješi.

Odlazimo u memorijalnu kuću Nelsona Mandele...hm...neobično je gledati novu modernu povijest iz ovog kuta, no svakako posebno. Iako vrlo star, on je još uvijek Bog za većinu crnaca u JARu, i tako će to i ostati još generacijama, simbol pobjede! Tu su dva tornja bivše elektrane koju su bijelci izgradili usred naselja, a da pri tome nisu dali struju onima koji žive uokolo. Za vrijeme boravka čitam jednu knjigu o aparthajdu i iskreno, sve je to toliko mučno i odvratno, da se pitam koliko će još godina proći a da jedni zaborave drugima, sve te godine ugnjetavanja. Ako će ikad i proći...Ima tu i bogatih crnaca, ali to je takva manjina da je zanemarivo, toliko mi se gadi ova povijest da nemam snage ni fotografirati to beznadje i neimaštinu. Skoro da me je sram. U crkvi, kad sam vidio metke po oltaru i zidovima, počelo mi se plakati...vrijeme je pakirati kofer u bijelom hotelu Sandtona, prije čega odlazim u najveći i najbolje opremljeni šoping centar koji sam vidio u životu (a znamo da sam puno toga vidio)....i otisnuti se u Mother city...kako ovdje zovu Capetown.

voyagerhr @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2012
Ponekad se pitam što me goni na putovanja? Želja vidjeti nešto novo, pobjeći od svakodnevice, potrošiti novce, probati novo jelo, umočiti prste u neko novo more...ili pak sretati neobične ljude koje vidiš jednom i nikad više, a opet ostave nekakav trag sa svojom neobičnom (barem meni) pričom ili životom koji žive!? Čemu filozofija u parku divljih životinja? Šarolikost suputnika me toliko obuzela u jednom momentu da se počinjem pitati kako je onima koji nemaju baš nikakvu želju otputovati i biti okruženi totalnom drugačijim životnim stilovima....u kampu upoznajem francuskinju koja živi u Norveškoj i projektira neke posebne turbine za naftne bušotine...par iz Danske, cura akrobat, momak klaun, u slobodno vrijeme putuju po svijetu...četiri cure in New Yorka koje odrađuju neku praksu u Ghani...veliku grupu starijih amera koji čak i na safari nose boce vina i čaše s postoljem kako bi nazdravili dugom životu...ženu koja se rodila u američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj a ima južnoafričku putovnicu i svećenica je u nekoj podreligiji...par židova koji su odlučili napustiti USA i živjeti u zemlji koju su tako dugo čekali (2000 godina)...žene iz Zimbabvea (naše kuharice) koje su trbuhom za kruhom došle u JAR i rade nelojalnu konkurenciju jer rade za manje novaca...čovjeka koji je park ranger i to mu je zanimanje (s fakultetskom diplomom)....i još puno drugih drugačijih likova srećem po divljini južne Afrike.

No ovdje sam prvenstveno da bi vidio divlji život, pa se spremamo jedan dan u posjetu drugog oblika divljine, iza ograda i žice rehabilitacijskog centra za divlje životinje u kojem skupina zaljubljenika drži na okupu hrpe životinja raznih vrsta koje su nesposobne za život u diviljini iz raznih razloga...bilo zato što ih je netko nastrijelio ali ne i ubio, bilo zato što su bili kućni ljubimci ali su narasli pa više nisu mogli živjeti sa ljudima, bilo zato što su im roditelji ubijeni (najčešće mama) pa se ne mogu brinuti sami za sebe. Tamo sam vidio bebu nosoroga, staru 10 tjedana, tešku 90 kilograma, koju cijelo vrijeme prati jedna volonterka jer bebi treba fizički kontakt cijelo vrijeme...nesebično i vrlo vrlo okrutno...razne ptice bez krila ili noge, tu smo vidjeli i prvog leoparda, jer ih se rijetko sreće u divljini...govor koji nam je na početku održao vlasnik tog centra je bio toliko snažan i dirljiv, a opet iskren i stvaran...sve nas je ostavio bez daha. www.moholoholo.co.za

Jedno jutro nas bude u 5 sati da idemo pratiti životinje po tragovima, i to je u principu jedini put kada smo bili izvan vozila u divljini, park ranger sa puškom i mala grupica ljudi, no sve što smo vidjeli je hrpa tragova životnjiskog porjekla, uključujući i govna i govanca...nasmiješnije je bilo pogađati čije je čije...vrlo sam se iznenadio što žirafa odbaci iz sebe, skromno da ne može biti skromnije, za razliku od slonova čije se hrpe vide na 100 metara. Poslijepodne boravimo u jednom privatnom parku u kojem imaju i pripitomljenog geparda, no kad ga vidiš kako leti po dvorištu, nije ti svejedno, malo smo se ukakali u gaće prilikom tog susreta, ni kameru nismo uspjeli uhvatiti pravilno, Biznis je dosta razvijen, turisti dolaze, imaju što vidjeti i doživjeti i nakon 5 dana divljine, vrijeme je da se vratim u gradsku divljinu, u nekada najopasniji grad za život u svijetu, Johannesburg.

voyagerhr @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 26, 2012


Negdje na pola puta do Nacionalnog parka Kruger lovimo ostatak grupe, priključujemo im se za ručak, vrlo obilan i vrlo američki, s malom dozom Afrike u obroku. Minibusom krećemo dalje, upoznajem se sa svojim suputnicima, nešto amerikanaca, izrealeca (američkog porjekla), njemaca...svi u želji da se dokopamo divljine čim prije i krenemo na safari. Nacionalni park Kruger je najveći takav park u cijelo Africi i površina mu je poput Slovenije. Hm, bez uvrede, ali to samo činjenica koja govori o veličini zaštićenog područja u kojem obitavaju divlje životinje i u koji ljudi povremeno (čitaj svakodnevno) zalaze da bi se divili tom svijetu koji funkcionira iza žice ali sa svojim pravilima i običajima.


Smješteni smo u kampu s kućicama odmah pokraj ograde od parka i odmah po dolasku nas utrpavaju u klasično safari vozilo, govore nam što se smije, a što ne, svi se oboružali fotoaparatima i večernja vožnja može početi. Malo je drndavo, ali što očekivati za vožnju kroz divljinu, autocestu?! Na prvu pojavu divljih životinja, u našem slučaju impala, koje su pak najbrojnija vrsta u parku, svi se prebacujemo u modus 'slikaj dok ti je život mio', a naš vodič se smije, znajući da je ovo samo jedan od mnogih susreta s impalama i da ćemo njih sretati non stop. U toku vožnje vidimo dosta ptica, paukova, pokoju žirafu, neke kokoši i još poneku zvijer u daljini. Noć se već lagano spušta i odemo na pojilište a tamo hrpa bizona uživa u poslastici zvanoj voda. Vraćamo se u kamp na predivnu večeru, sve tete kuvarice su iz Zimbabvea, jeftina radna snaga, koja očito zna dobro svoj posao, jedemo super juhu, domaći kruh (najbolji ikada koji sam probao), fino meso divljači i naravno desert. Zaboravljam da sam nerealno umoran i lagano se upoznajemo s ekipicom koja je takodjer u kampu, sada nam se priključuju australci, belgijanci, englezi...i dalje sam najveća egzotika, kazakhstanac s hrvatskom putovnicom :)

Nebo puno zvijezda, stvarno je drugačiji osjećaj u odnosu na ono što mi vidimo sa sjeverne polutke, umor u kostima, liježem već u 10 s obećanjem od vodiča da će me ujutro probuditi majmuni. Misleći da se šale, ujutro se budim od udaraca po limenom krovu, kao da je tuča počela ali nema kiše, izlazeći van, vidim hrpu majmuna koji se igraju na krovovima naših kućica, skaču s drveta na drvo i pokušavaju se domoći dijela našeg doručka. Krećemo u divljinu na cijeli dan, oboružani napunjenim baterijama u kameri, šeširima da se zaštitimo od sunca, bocama vode da ne umremo od žeđi i ponekom čokoladicom za regulaciju šećera u krvi.

Unutar tog dana, pratkički smo vidjeli sve što divljina može pokazati, lavove, žirafe, slonove, nosoroge, bizone...praktički sve od Big 5 osim leoparda, no govore kako njih rijetko možemo uloviti da se lijeno sunčaju ili odmaraju u hladovini. Cijelo vrijeme smo u vozilu, izlazak je zabranjen, tako da ponekad vidimo nešto u daljini, a ni sami ne znamo što je to, srećom pa je vodič iskusan. Neke od životinja stoje pak uz cestu i hrane se bez da obraćaju pozornost na nas, ljude. Baš smo uljezi u njihovom staništu. Svojom skuliranosti me najviše impresioniraju žirafe i slonovi, a svojim izgledom hijene, ružne i opake.

Cijeli park je premošten malim cestama tako da je sve prilično dostupno, no pravila su stroga i svi gosti parka moraju izaći van do 7 sati navečer. Sjedeći cijeli dan na jednoj strani vozila, sunce me pošteno opali, tako da sam zidarski pocrvenio samo na jednoj strani tijela. Zanimljiv fenomen.

voyagerhr @ 05:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.